Najljepša sjećanja na rano djetinjstvo vezana su za vrijeme provedeno sa babom i đedom.

Sve što nam nije bilo jasno, oni bi nam objasnili kroz igru i zabavu. Svaki novi odlazak kod njih na selo bila je ujedno i nova avantura. Iza naše kuće prostirala se šuma čiji smo kraj mogli samo zamisliti, jer smo znali da tamo možemo otići samo uz pratnju odraslih. Ta šuma je u nama budila strah i maštovtost koju je podsticao naš đed pričajući nam razne priče o nestvarnim bićima koji su navodno živjela u šumi. Jedna od takvih priča bila je priča o dobroj vili, koja bi svakog jutra stavljala novčić na prag. Taj novčić bio bi nagrada za ono dijete koje prvo završi sve jutarnje obaveze kao što su: rano ustajanje, doručak, spremanje kreveta i ostale  aktivnosti. Dobra vila bila je stvarna i prisutna u našim životima skoro isto kao i šuma, koja je bila na dohvat ruke. Đed je tom pričom htio da nas motiviše da ćemo za svaki svoj rad i trud biti nagrađeni. Sa istim ciljem i idejom đed je smislio i priču o Medvedu Brundu.

Naime, đed je svakog dana išao u već pomenutu šumu da bere čajeve. Vraćajući se iz šume, često je donosio teglu punu šumskih jagoda. Govorio nam je da je sreo Meda Brunda koji je navodno slao jagode kao nagradu za našu poslušnost i neko dobro djelo. Svaki đedov odlazak u šumu za nas je bio znak i opomena da se lijepo ponašamo kako bismo mogli očekivati da će se đed vrati sa poklonom od medvjeda.

Sve te priče koje nam je kazivao naš đed imale su za cilj da nas kao male zabave, a kao odrasle od nas naprave dobre ljude.

 

Nađa Dragišić VII-c

Ostavite odgovor

Vaš email neće biti objavljen. Obavezna polja su označena *