Pripovijetka "Imanje"  iz  Janičine perspektive        

         Sirota Janica počela je da otvara oči. U početku nije znala ni gdje se nalazi a kamoli šta drugo. Osjećala je takav bol u peti da je to bilo poput munje ili čak oštrog leda. Međutim bila je mnogo hrabra i jaka žena. Odolijevala je ona i drugimm nevoljama koje su je snalazile.

Ubrzo je sa čudnom bojaznošću počela da shvata gdje je. U bolnici. Oko nje špartali su ubrazano ljudi u bijelom. I sa lijeve i sa desne strane bile su bijele zavjese tako da je njen vidokrug bio vrlo mali. Odjednom, jedna bolničarka joj priđe i sa pomalo kiselkastim osmjehom prozbori.

-„Ooo, budni ste!? Onesvijestili ste se zbog prevelikog gubitka krvi. Vaš muž je maloprije otišao“

-„Moj muž...“ - mučno pokuša da se pridigne, ali je obuze ubistven bol, te se uz jauk vrati jastuku.

Kao da joj se sjećanje vratilo, ona pomisli na svoju porodicu.

Prošlo je nekoliko dana dok nije saznala da ima gangrenu noge. Ubrzo joj je došao muž u posjetu. U njenim očima izgledao je jadno i snuždeno. Njen muž Marko saopštio joj je da će morati da joj odsijeku nogu, ali to će ga koštati imanja. U suprotnom Janica će umrijeti. Sve se odjednom slomi, na oči joj pade crn veo, crna paučina da crnje ne može biti. Preko noći sanjala bi grozne snove. Kako njena ćerka Stanica plače i doziva je, gleda kroz nju , a ona  kao nevidljiva, nijema, ne može da joj se javi.

"Bolje da umrem. Neka Marko zadrži imanje. Neka ostane Stanici, da ima od čega da živi. Neka Marko živi svoj život, neka se ženi. Ja mu ne trebam sakata, nijesam kadra ni za šta... "

Mrzjela je samu sebe, a u isto vrijeme zborila:  "Moj posao na Zemlji je obavljen."

Ono što je mislila, to je i rekla svom Marku i kroz suze izljubila ćerku kao da se već od života odrekla. Uveliko se pomirila sa svojom sudbinom. Ležala je u samrtničkoj postelji, gledala i ćutala, zamišljena. Bila je to teška odluka.

I poslije mjesec dana, odluka se nije minjala. Ali i dalje se nadala Markovom dolasku. U tom iščekivanju njeno srce je prestalo da kuca jednog jutra, onog istog jutra kad je Marko došao da je odvede kući i liječi travama, kada je došao da je zadrži. U njemu se probudila nada da će biti bolje. Jesen je, sve je rodilo, i Bogu se molio, možda mu je molbe uslišio, možda i Janica ozdravi... U tim nadanjima sledila ga je stzrašna vijest. JAnica je preminula. Njena blagorodna duša, njen duh otišao je u nebesa. Ona je postala anđeo čuvar svoje porodice, ona je uvijek odozgo posmatra, pazi i čuva.

Luka Prelević VIII-a