Završila sam školske obaveze. Pomislih, gledaću nešto na TV- u. Uzeh daljinski da upalim televizor. Pogled mi skrenu na stakleni stalak pored televizora i zadrža se na jednu staru sliku. Misli mi odlutaše.

Uokvirena slika naslonjena na malu drvenu nožicu stoji tu već godinama. Mama redovno briše prašinu sa nje i nježno je vraća na svoje mjesto, polako, zastajući, baš kao da je sva od stakla i kao da će se pri svakom dodiru rasuti u komadiće. Na toj slici sam ja kao mala djevojčica sa loknicama. Pogled na nju u meni izmamljuje osmijeh. Drugi lik u čijem krilu sjedim kroz naočare sa ljubavlju gleda u mene, jeste lik moga dede, maminog tate.

Svaki put kada pogledam tu sliku, srce mi zadrhti. Sjećanja naviru. Prolaze dani, mjeseci i godine. Duge dvije godine bez njega,  koji me je povijao u pelene, koji me je milovao pogledima, koji me je naučio sve priče i pjesmice pred spavanje, koji mi je ulio ljubav prema recitovanju, koji me je držao za ruku do zadnjeg dana, koji me je zvao Daška...

Sve je drugačije bez njega. Sve je tiho. Porodici fali, meni fali, sve više. 16. septembra bi mu bio rođendan. Posjetiću ga i reći da sam ja još uvijek njegova, mala  Daška.

                                                                         Darija Konatar VIII-c