Kažu da je djetinjstvo najljepše doba života. Ono što ga sigurno u našem sjećanju obilježava jeste vrijeme provedeno u igri, bez ikakvih obaveza i polazak u školu.

Prvi dan škole budi duboke emocije. Strah što gazimo na jednu višu životnu stepenicu i  neizvjesnost zbog toga kakav uspjeh ćemo ostvariti, prati taj čuveni događaj nazvan „polazak u školu“. Rado se sjetim tog perioda, prvih petica, dobrih drugara s kojima sam i dalje nastavila da se družim. Ali, među svima njima posebno mjesto zauzima jedno drago lice, jedno biće koje sija toplotom, nježnošću i pažnjom čije ime izaziva u srcu neobičnu toplinu i radost. Govorim o svojoj učiteljici Snežani, uvijek je bila pažnjiva i s neobičnom pažnjom čestitala nam na uspjesima, ali i ukazivala na greške trudeći se da od nas napravi male uspješne osobe. Htjela je da mi i naš uspjeh budemo potvrda narodne izreke: „Po jutru se dan poznaje“. Za nju su dječija sreća i razigranost predstavlajli rosu u ranom jutru. Često se sjetim kako nas je savjetovala da ne dozvolimo da ni jedno sunce ne bude toliko jako da učini da sva ta rosa nestane. Učiteljicu sam veoma zavoljela i zato je rastanak sa njom bio za mene veoma težak i bolan događaj. Osjetila sam neobičnu prazninu i tugu koja me je svu obuzela. Mislila sam da je život jako nepravedan što čini da budemo prisiljeni da se rastajemo sa tako dragim osobama. Nekoliko dana je tuga bila moja glavna emocija. Svaki put ću se sa tugom sjećati  tog rastanka, ali i sa srećom što sam imala priliku da me u životne poduhvate uvede tako divna osoba.

Nikada ne možemo znati kada ćemo biti izloženi nekom rastanku. Upravo iz tog razloga treba da živimo život ispunjen srećom i radošću i da uživamo sa dragim osobama u svakom trenutku kada imamo priliku za to.

Bašanović Ana  VIII-b