Šapnulo mi je more

     Šutiram kamenčić, hodajući bez cilja. Posmatram kako se kotrlja, kao da očekujem da me nekud odvede. Miris soli se osjeća u vazduhu. Misli mi se roje po glavi.

Opet sam ja kriv. ,,Uradi ovo, uradi ono... Moraš da slušaš starije..! Mi znamo šta je najbolje za tebe... Ti si dijete, šta ti znaš...'' A šta oni znaju?! Ne mogu više da ih slušam. Što bih ih slušao, kad oni mene neće da čuju? Podižem pogled i vidim da se približavam plaži. More je posebno lijepo u ovo doba godine. Nema mnogo ljudi. Kao da je tu samo za tebe i da sluša tvoju priču, iako je čuo bezbroj takvih.

More je za mene nekad značilo samo igru, vruć pijesak, sunce i sladoled. Ono je predstavljalo sinonim za beskrajnu zabavu i ništa više. Nikada ga i nijesam doživljavao na drugačiji način. Vremenom sam našao drugačiju zabavu i tada mi više nije ni bilo potrebno.

Ipak, kako rastem, postajem svjestan njegove veličine. Toliko je nježno da te umiri šumom talasa i plavetnilom horizonta, a istovremeno toliko moćno da od stijene napravi oblutak. Toliko snažno da raspetlja tvoje umršene i buntovne misli, iako to tebi nikako nije polazilo za rukom. Vjerovatno mu se zbog toga uvijek i vraćam kad moram da razbistrim misli.

Privlači me voda. I dubina, i miris, i šum. Talasi mi šapću da im priđem. Ovog puta sam ustao i zagazio u plićak. Sitan pjesak mi se provlači kroz prste. Vidim let galebova. Zamišljam slobodu koju imaju i na trenutak želim da budem sa njima. Slobodan. Sam. Gospodar svog vremena, svojih misli i života. Osjećam kako mi talasi šapuću neke umirujuće riječi. Prepuštam im se svim bićem. Dozvoljavam da mi „čeprkaju“ po mislima, raspoređuju ih i oblikuju po svojoj volji. Ne smeta mi što nemam kontrolu. Ne kad sam pored mora. Dozvoljavam mu da me vodi kao mudri starac svojim savjetima. Nagledalo se ono svega. Svašta ima da mi kaže. Razne savjete da mi da. Mnogo čemu da me nauči. A prvenstveno da me smiri. Svojim šumom miluje moje misli koje ga slijepo prate i povinuju se njegovoj volji. Zatvorim oči i sav bol nestane. Na trenutak nestane sve što me mučilo, sve one sitne svađe, ocjene i kontrolni zadaci. More ih samelje u sitan pjesak i šalje od nemila do nedraga, kud god mu je volja. Sviđa mi se ta igra. Ovog puta se osjećam naročito spremno da joj se prepustim. Kao omađijan slušam šum i duboko udišem miris mora.

Zanesen, legao sam u vodu. Hladnoća vode mi prija. Potpuno opušten puštam da mi misli odlepršaju. Shvatam da, bez obzira na sve, uvijek postoji nešto u čemu možeš da nađeš mir.      Za mene je to upravo ovo mjesto gdje postoji samo nebo, more i horizont. To je moja oaza.

                Luka Ćetković, VIIe

Šapnulo mi je more

     Jednog lijepog dana odoh na more da pecam. Sunčan dan, talasi me lagano ljuljuškaju dok se odmaram na čamcu. „Ne može bolje“, pomislio sam.

Neko vrijeme sam pecao i uživao u tišini, kad ugledah sive i tmurne oblake koji su se polako skupljali na nebu. I voda se uznemirila. Počela je tako jako da talasala da je u jednom trenutku prevrnula moj čamac i mene zajedno sa njim. Polako sam tonuo i instiktivno zatvorio oči i usta. Pomislio sam da je mom životu kraj.

Probudih se na ostrvu. Bio sam potpuno mokar, zbunjen i uplašen. Nekoliko trenutaka sam ležao tako u nevjerici, kad čuh neki nepoznati glas. Nijesam znao odakle dolazi. Činilo se kao da more priča. Glas mi se obratio oslovljavajući me imenom. Rekao mi je da, ako želim da pobjegnem sa ovog ostrva , moram da mu pomognem u odbrani svog grada. Upitao sam ga o kakvom gradu je riječ, a ono je počelo da mi priča o jednom malom mjestu koje se nalazi između raznobojnih korala i ukrasnih stijena.

„Čitav grad je šaren i i veoma čist. Tamo je uvijek živo i veselo, ribice plešu i pjevaju na glavnom trgu, svuda se čuje vesela pjesma.  Ajkule i ostali predatori ne napadaju druge već i oni igraju vesele igre, a hranu nalaze na obližnjim stijenama. Nema svađa, nema tuge, svi su srećni i veseli.“, opisivao mi je taj grad sa velikom ljubavlju i ponosom. Ipak, osjetio sam neku tugu u njegovom glasu.

„Svakog dana se iznad nas pojavljivao sve veći broj plutajućih objekata koji su na sebi nosili ljude. Uvijek bi za sobom ostavljali smeće, ali sada je ono stizalo sa svake strane tako da nijesmo uspjevali da sve očistimo. Jednom su ispustili neku crnu boju koja je zahvatila sve i danima je nijesmo mogli ukloniti. Na svakom ćošku je neka ljudska tvorevina, više ne možemo slobodno ni da hodamo ni da dišemo. Naša djeca nemaju čista igrališta i bezbrižno djetnjstvo, a roditelji su u stalnom strahu da im se neko dijete ne povrijedi na flašu ili konzervu. Vesela pjesma je sad utihnula, na licima riba se vidi strah i briga, igru je zamijenila opreznost. Naš grad polako umire.  Zato nam treba tvoja pomoć,“ rekao je.  „Ti si čovjek kao i oni, znaćeš šta treba da uradimo“.

Razmišljao sam po onome što mi je reklo i na kraju sam odgovorio da ne mogu sve ljude da naučim da ne bacaju otpad u more.  Poželio sam da svi čuju ono što sam ja pa da se osvijeste, ali sam znao da je to nemoguće. Ne mogu da ih nagovorim da budu oprezniji, ali mi je pala na pamet druga ideja. Ako bismo sagradili nešto iznad grada, mogli bismo da zaustavimo otpad! Svi će učestvovati i zajedno ćemo uspjeti. Ipak, to je bilo mnogo lakše reći nego uraditi jer nas je bilo malo i nije bilo dovoljno snažnih životinja.  To bi moralo biti čvrsto i stabilno, a ujedno i da propušta svjetlost jer je morskom svijetu ona neophodna. Onda se more dosjetilo da okupi sve do kojih je moglo doći, ne samo morske životinje već i kopnene. Glas o gradnji se takvom brzinom proširio da mi se u jednom trenutku učinilo da se cijela planeta ujedinila. Na sve strane se čulo tapkanje, urlikanje, bućkanje... životinje su užurbano trčarale tamo-amo, svi su radili kao jedan. Ubrzo su sakupili potreban materijal, a ja sam napravio skicu štita u obliku mreže pa su se svi dali na posao. Svako je imao svoje zaduženje i za kratko vrijeme je sve bilo gotovo. Bili smo oduševljeni i ponosni na svoje djelo. Ribicama se vratio osmjeh na lica i organizovali su proslavu na kojoj sam ja bio počasni gost. Takvu feštu u životu nikad nijesam vidio. Nosili su me kao nekog kralja na postolju od školjke, na glavi mi je bila biserna kruna, cijela jata riba je igrala kao jedan... Boje, mirisi i zvuci su bili toliko jaki da sam na trenutak zatvorio oči pred tolikim blještavilom.

Kada sam ih opet otvorio bio sam na svom čamcu. Izgleda da sam zaspao i sanjao taj čudan san. Sunce je zalazilo, a nebo se stopilo sa morem. Još sam bio pod utiskom i pažljivo provjerio da mi nešto od smeća sa čamca nije upalo u more. Odlučio sam da, iako je sve ono bio san, uradim nešto povodom problema koje je snašlo more. Vratio sam se kući odlučan u namjeri da ga zaštitim. Još ne znam kako, ali znam da ću početi od sebe i svojih najbližih. Ako svako od nas bude odlagao otpad na za to predviđenim mjestima, mnogo ćemo učiniti za prirodu i more.

Naše malo nekome može značiti sve.

                                                                                                        Robert Osrajnik, VII c