Junak iz moje porodice

     Kada je nastavnica zadala temu o kojoj je trebalo da pišemo, ni trenutak se nijesam razmišljao. Odmah sam se sjetio dragog lika i inspiracija je bila tu. Moja majka Milena je junak iz moje porodice.

     Ona je za mene veoma posebna osoba. Neprestalno misli na mene i brine o mojem zdravlju i dan i noć. Njen život se zapravo pretvorio u borbu da ja budem dobro jer imam dijabetes. Ustaje po noći da provjeri nivo šećera u mojoj krvi i trudi se da ga održava u normali dok ja spavam. Ponekad me i usnulog hrani. Zato je ona moj junak. Ona je zanemarila svoje potrebe i samo želi da ja budem zdrav, veseo, srećan i vaspitan. Najviše na svijetu znači joj moj osmjeh i trudi se da ga uvijek imam na licu. Ona je moj zaštitnik, anđeo čuvar.

     Nadam se da da ću jednog dana moći da joj vratim sve što je učinila za mene. Ona kaže da ću to uraditi tako što ću odrasti i biti njen ponos.

Stefan Rodić VII-b

Junak mog kraja

     Znam da se u Crnoj Gori, po tradiciji, za junaka smatra neko ko je postao poznat po nekom hrabrom djelu u ratu. I sama riječ junak je muškog roda, pa je veoma rijetko da se u našem jeziku kaže – junakinja. A ja ću ispisati ove redove upravo o jednoj takvoj osobi. Dakle, o JUNAKINJI.

Zvala se Jelica, a Malka joj je bio nadimak. Ona je moja prababa. Umrla je davno, prije nego što sam ja rođena, ali je ostalo porodično predanje o njoj.

Bio je rat. Bombe su padale po selu. Okolo se čula strašna pucnjava. Svuda je bilo mrtvih i ranjenih, a moja prababa je bila pogođena u nogu. Izgubila je svijest od jedne eksplozije i tako je neko vrijeme nepomično ležala. Kada se osvijestila, dozivala je u pomoć, ali joj se niko nije odazvao. Shvatila je da u selu nema više nikoga. A ona, ne samo da je bila ranjena, nego je bila i trudna – pred porođajem! Odlučila je da se bori za sebe i za svoje dijete. Nekako je dopuzala do jedne skrovite pećinice povrh sela. Tu se skrila i previla ranjenu nogu. A onda su, tako glasi porodično predanje, počeli porođajni bolovi. U prvi sumrak, prababa Jelica je smogla snage da iz obližnjeg plasta dovuče u pećinu jedan grumen sijena. I u toj maloj pećini, te noći, 16. oktobra 1941. godine, ona se sama porodila. Na svijet je došao moj đed. Dala mu je ime – Borislav. Njegov prvi krevetac je bio grumen sijena.

U ratnom ludilu, đe su ljudi jedni druge ubijali i nanosili patnje, prababa Jelica je na svijet donijela jedan novi život. Zbog toga je ona za mene junakinja.

Talija Jovanović VI-a

 Heroj moje porodice

           Moja ulica je oduvijek bila najljepša u Staroj Varoši. U njoj se djeca često okupljuju i igraju zanimljive društvene igre i tako provode bezbrižne dane svoga djetinjstva.

           Jednog dana je na uglu ulice  na malom komadu kartona  sjedio starac. Ispred njega je bio poderan šešir i drvena štaka. Pogled mu je, mimo prolaznika, odlutao negdje u daljinu. Pored njega je sjedio njegov pas i veselo mahao repom. Jedna manja grupa dječaka je prišla pogrbljenom djedici. Jedan od njih je gurnuo šešir, prevnuo ga, a sitan novac se otkotrljao na sve strane. Pas je počeo lajati, a dječak se u strahu dočepao drvenog stapa i njime udario psa. U tom trenu moj brat Nino je izašao iz kuće i vidio nemio prizor. Odmah je prišao, odgurnuo dječaka, dok su ostali dječaci pobjegli. Oduzeo mu je drveni stap, vratio ga sijedom starcu, zatim je zamolio dječaka da pokupi sitan novac što je on i uradio. Starac mu se ljubazno zahvalio, a ostali su prepričavali ovaj dogadjaj.

Heroj moje porodice je moj mlađi brat Nino, jer je, iako mali, shvatio da se samo dobro dobrim vraća.

                                                                                                 Maida Hadžimuhović VI-b