Sjećanja su naši vjerni pratioci, bilo lijepa ili tužna, uvijek su vezana za neku emociju, događaj, osobu…
Sjećam se njenog lika, prvi put sam je vidio tog dana kada sam pošao da se upišem u muzičku školu. Bila je to lijepa mlada žena, pravi anđeo. Imala je plavu kosu nježnu poput svile, oči plave kao da će svakog trena iz njih poteći suza. Hladni dodir njene ruke mi je poželio dobrodošlicu. Bila je to Olivera Merker, profesorica solfeđa. Radostan šestogodišnji dječak nije ni slutio tada pred kolikim je izazovom.
Bio sam primljen. Ali ona je tada to sigurno, vidjela drugačije. Dobio sam preporuku od tada meni nepoznate žene, najboljeg profesora gitare. I zaista je bilo tako, svakoga dana sam željno iščekivao sledeći čas gitare. Ljubav prema muzici i muzičkoj školi samo je rasla. Osjećao sam prijatnost i toplinu, kao da je to moj drugi dom. Dani, tromjesječja, polugođa i godine su prolazile, učilo se i sviralo. Bilo je teških trenutaka i suza. Profesorica anđeoskog lica je bila jako zahtjevna i stroga, pa sam tada mislio i najopasnija. Učio sam, vježbao, bio uporan, a njenu boju glasa kao da čujem i sada: ,,Može to bolje’’. Neizvjesno je uvijek bilo do samog kraja, a ja sam želio da pređem odličan i to sam uspio.
Poslije pet godina školovanja i mog odrastanja, jednog dana nas je direktor škole obavijestio da je profesorica pošla da živi i radi u Sloveniji. U tom trenutku sam mislio da sam srećan. Zapravo, i sada posle dvije godine sam tužan, nedostaje mi. Tek sada kako odrastam shvatam koliko mi je značio njen način predavanja, znanje i lakoća sa kojom smo usvajali teško gradivo.
Čovjek dok god živi nosi sjećanja na vrijeme koje je prošlo i ljude koji su nekada bili saputnici u njegovom životu, a bili su pravi putokazi…
Vedran Galicic VIII-c