Kažu da je djetinjstvo najljepši period u životu svakog čovjeka. Bezbrižni, razigrani i srećni prođemo kroz dane kojih ćemo se, kako stariji kažu, često sjećati.
Moj život je počeo 17. septembra 2003. godine u 14.25 h, kad sam prvi put ugledao svjetlost dana. Roditeljima sam bio prvo dijete, dedi i babi prvo unuče, pa sam imao privilegije od samog početka. Sve je bilo podređeno meni i mom odrastanju. Radovali su se mom prvom zubiću, prvoj riječi, prvim koracima. Obasut pažnjom, ljubavlju i brigom mojih najdražih, koračao sam malim, nesigurnim, kasnije većim i stabilnijim koracima kroz moje carstvo.
Najranije djetinjstvo me veže za drugare iz vrtića sa kojima sam proveo nezaboravne trenutke. Kako je sve bilo meni podređeno, naš dom je izgledao kao najljepša igraonica, samo da bude meni ugodno i da budem srećan. Život moje mame je bio u potpunosti posvećen meni. Umjesto kancelarije i radnog stola, vrijeme je neprekidno provodila sa mnom. Tata nije znao za umor. Poslije napornog dana na poslu, svako popodne je ispunjavao moje zahtjeve. Za uzvrat su od mene očekivali da budem poslušan i lijepo vaspitan dječak. Trudili su se da me ne razmaze, a u tome su i uspjeli. Puno vremena sam provodio kod babe i dede u Ulcinju. Tamo je bilo kao kod kuće, sve moje želje morale su biti ostvarene.
Za moju porodicu ja sam bio najljepši i najpametniji dječak na svijetu. Pretpostavljam da je kod svih situacija ista. Kada sam krenuo u školu, to je bio poseban događaj, kako za mene, tako i za sve u mom okruženju. Dosad sam ih uvijek radovao odličnim ocjenama i lijepim ponašanjem, kako u školi, tako i van nje. Trudiću se da tako bude i u budućnosti. Jako su ponosni kada čuju da nastavnici govore lijepo o mom odličnom znanju i lijepom ponašanju u školi. Djetinjstvo mi je postalo još ispunjenije kada sam dobio brata Lazara. Pored njega sam naučio da dijelim ono što imam i da brinem o nekome koga volim.
Gledajući odrasle, shvatam da je njihov život puno teži, jer imaju jako puno obaveza i odgovornosti, pa želim da mi ovaj period još puno traje i da što duže budem dijete. Na kraju mogu reći da je moje djetinstvo zaista moje carstvo!
DANILO IVANOVIĆ VI-A