1. Ponašanje je komunikacija. 

Svako ponašanje nastaje zbog nekog razloga. Ono vam govori, čak kada riječi ne mogu, kako ja doživljavam ono što se dešava oko mene.

Negativno ponašanje ometa moj proces učenja.Samo prekidanje tih ponašanja nije dovoljno; naučite me kako da promijenim ta ponašanja u prikladne alternative tako da pravo učenje može da počne.

Počnite vjerujući u ovo: Ja zaista želim da naučim primjereno da reagujem. Nijedno dijete ne želi lošu  povratnu informaciju koju dobije zbog lošeg ponašanja – ona mu uništava duh. Negativno ponašanje obično znači da sam preplavljen zbog lošeg senzornog sistema unutar mene, ne mogu jasno da izrazim svoje želje ili potrebe ili ne razumijem šta se od mene očekuje. Probajte da pogledate u pozadinu mog ponašanja da biste našli razlog  mog opiranja. Vodite bilješke o tome što se desilo neposredno prije takvog ponašanja: da li su bili u pitanju ljudi, doba dana, aktivnosti, okruženje. Nakon nekog vremena uočićete obrazac.

2. Nemojte ništa pretpostavljati. 

Bez činjenica koje bi nešto poduprle, pretpostavka je samo nagađanje.Ja možda ne znam ili ne razumijem pravila. Možda sam čuo uputstva ali ih nisam razumio. Možda sam ih juče znao ali danas ne mogu da ih se sjetim. Upitajte se:

• Jeste li sigurni da ja zaista znam da uradim to što tražite? Ako odjednom trčim u toalet svaki put kad treba da riješim radni listić iz matematike – možda ne znam kako da ga riješim ili se bojim da moj napor nije dovoljan. Izdržite sa mnom dovoljno ponavljanja zadatka do onog trenutka kad ću se osjetiti sposobnim. Možda mi treba više vježbe da bih savladao te zadatke u odnosu na drugu djecu.
• Jeste li sigurni da ja stvarno znam pravila? Da li razumijem razlog za to pravilo  (sigurnosni, ekonomski, zdravstveni razlog)? Možda sam rano izvadio užinu iz moje torbe jer sam bio zabrinut da neću dovršiti domaći, nisam doručkovao i sad sam užasno gladan.

3. Prvo ustanovite da li postoji senzorni problem. 

Puno mog otpora u ponašanju dolazi zbog senzorne nelagode.Primjer toga je fluorescentno svjetlo za koje je puno puta ustanovljeno da je veliki problem za djecu poput mene. Zujanje koje proizvodi jako ometa moj hipersenzitivni sluh, a pulsirajuće svjetlo može iskriviti moju vizualnu percepciju, na način da mi se čini da su svi predmeti u sobi u stalnom kretanju. Lampa sa sijalicom na mom stolu će smanjiti titranje, kao i nove lampe čije je svjetlo nalik na prirodno. Ili možda moram da sjedim bliže vama; ne razumijem šta govorite jer je previše buke u međuprostoru – kosilica ispod prozora, Jasmin koji šapće Tanji, struganje stolica, zvuk oštrila za olovke.

Tražite od školskog stručnog saradnika ideje za senzorno-prijateljske učionice. To je u stvari dobro za svu djecu, ne samo za mene.

4. Osigurajte mi pauzu koja će mi omogućiti da se sam smirim i prije nego što mi to bude potrebno. 

Miran kutak sobe, s tepihom i par jastuka, knjiga i slušalice pomoći će mi da se priberem prije nego što se osjetim prevladan i da mi je dosta svega. Bitno je da taj kutak nije fizički daleko, tako da se opet bez grubih prekida mogu uključti u aktivnost razreda.

5. Recite mi šta želite da radim na pozitivan način, bez zapovijedanja.

“Ostavio si nered u sudoperi!” je meni samo izjava o činjenici. Ja nisam u stanju da zaključim da je stvarno značenje toga ”Molim te isperi svoju šoljicu od boje i baci papirni ubrus u smeće.” Nemoj me puštati da nagađam ili da sam moram da shvatim šta treba da uradim.

6. Neka vaša očekivanja budu razumna. 

Meni su okupljanja cijele škole gdje su  stotine djece na tribinama i neki tip koji priča o prodaji slatkiša neugodna i besmislena. Možda bih bio korisniji tako da pomažem školskoj secretarici da napravi obavještenje o tome.

7. Pomozite mi u prelazu između aktivnosti. 

Potrebno mi je malo duže da pređem s jedne aktivnosti na drugu. Dajte mi upozorenje pet minuta prije i dvije minute prije nego što će se aktivnost promijeniti – i dodajte još par minuta s vaše strane da se nađemo negdje u sredini. Najobičniji sat ili tajmer na mom radnom stolu služi mi kao vizualni podsjetnik na sljedeći prelaz i pomaže mi da to obavim što je moguće više nezavisno.

8. Ne činite lošu situaciju gorom.

Ja znam da iako ste vi zrela i odrasla osoba da i vi ponekad možete donijeti lošu odluku u žaru trenutka. Ja zaista nemam ispade namjerno kao što ne pokazujem ljutnju ili ometam nastavu namjerno. Možete mi pomoći da lakše prevladam takvu situaciju tako da ne reagujete nervoznim ponašanjem s vaše strane. Izbjegavajte ovakve rečenice koje produžuju, a ne rješavaju krizne situacije:

• Podizanje visine ili glasnoće govora. Ja čujem dranje i vrištanje, ali ne i riječi.
• Izrugivanje ili oponašanje mene. Sarkazam, uvrede ili nazivanje pogrdnim imenima neće me posramiti i učiniti da prestanem s određenim ponašanjem.
• Iznošenje neutemljenih optužbi
• Pokazivanje licemjerja
• Upoređivanje sa bratom ili sestrom ili drugim učenikom
• Spominjanje prethodnih događaja ili događaja nepovezanih s ovim koji se upravo dešava
• Kad me stavljate u istu kategoriju s ostalima (“svi ste vi isti”)

9. Kritikujte me nježno.

Budite iskreni – koliko ste vi sami dobri u prihvatanju “konstruktivne” kritike? Zrelost ili samopouzdanje koji bi mi pomogli da je prihvatim su trenutno daleko iznad mojih mogućnosti.

• Molim vas: Nikad, nikad nemojte pokušavati da nametnete disciplinu kada sam ljut, ometen, prestimulisan nečim, zatvoren, anksiozan ili na bilo koji način emocinalno nesposoban da komuniciram s vama.
• I opet se sjetite da ću ja više reagovati na ton vašeg glasa nego na same riječi. Čuću dranje i uzrujanost, ali neću razumjeti riječi i stoga neću moći da shvatim što sam loše učinio. Govorite nižim tonom i takođe spustite svoje tijelo tako da komunicirate na mom nivou, a ne da stojite nada mnom.
• Pomozite mi da shvatim šta je neprikladno ponašanje na način koji pruža podršku i nudi rješavanje problematičnih situacija,  umjesto da me kažnjavate ili prekoravate. Pomozite mi da jasno odredim osjećaje koji izazivaju određeno ponašanje. Možda sam rekao da sam ljut, ali možda sam bio uplašen, frustriran, žalostan ili ljubomoran. Istražite šta je ispod moje prve reakcije.
• Vježbajte igranje uloga, pokažite mi bolji način kako da se nosim sa situacijom drugi put. U tome će pomoći priča u slikama, sastav s fotografijama ili priča s društvenom situacijom. Očekujte da ćete igrati uloge puno puta. Ne postoje postupci koji će jednim pokušajem riješiti probleme. I kada sljedeći put nešto tačno uradim odmah mi recite.
• Pomaže mi ako i vi sami oblikujete dobro ponašanje za reagovanje na kritiku.

10. Nudite jedino stvarne izbore. 

Nemojte mi nuditi izbor ili pitati “Da li želiš…?” ako niste spremni da prihvatite “ne” kao odogovor. “Ne” može biti moj iskreni odgovor na “Da li želiš da sad čitamo naglas ?” ili “Da li želiš da dijeliš bojice sa Vilijamom?” Teško mi je da imam povjerenja u vas kada ti izbori nisu zaista izbori.

• Vi uzimate zdravo za gotovo nevjerojatan broj izbora koje imate na dnevnoj bazi. Stalno odabirate jednu opciju nad drugima znajući da vam imati izbor i biti sposoban izabrati daje kontrolu nad svojim životom i budućnošću.  Za mene su izbori puno ograničeniji ,zbog čega mi je teže da se osjećam samopouzdano u vezi samog sebe. Često davanje mogućnosti izbora pomoći će mi da postanem aktivno angažovan u svakodnevnom životu.
• Kad god je moguće ponudite mi izbor bez ‘moraš’. Umjesto da kažete: ”Napišite svoje ime i datum na vrhu papira,” recite: “Da li biste prvo željeli da napišete svoje ime, ili bi prvo željeli da napišete datum ?” Ili: “Šta biste željeli da napišete prvo, slova ili brojeve?” Nastavite i recite: “Vidite kako Džejson piše svoje ime na papiru?”
• Omogućavanje izbora pomaže mi da naučim šta je primjereno ponašanje, ali takođe treba da naučim da će biti situacija kad ih neću imati. Kad se to desi neću biti toliko frustriran ako razumijem zašto:

1. “Ne mogu da ti dam izbor u ovoj situaciji jer je opasno. Možes da se povrijediš.”
2. “Ne mogu da ti odobrim taj izbor jer bi to bilo loše za Denija” (imaće negativan učinak na drugo dijete)
3. “Dajem ti puno mogućnosti izbora, ali ovog puta potrebno je da to bude izbor odrasle osobe.”

Zadnja riječ: vjerujte. Henri Ford koji se bavio automobilima rekao je: ”Ako mislite da možete ili ne možete nešto, obično ste u pravu.” Vjerujte da možete za mene uraditi nešto. To zahtijeva sporazum i prilagođavanje, ali autizam je teškoća s otvorenim krajem.

Ne postoje zacrtane gornje granice postignuća.Ja osjećam daleko više nego što mogu da komuniciram, a stvar broj jedan koju mogu da osjetim je da li vi mislite da ja to mogu. Ohrabrite me da budem sve što mogu biti, tako da mogu nastaviti da rastem i uspijevam i dugo nakon što napustim vaš razred.

Elen Notbom – iz knjige “10 stvari koje Vaš učenik sa autizmom želi da znate”