Neke istine ne treba provjeravati
Jednog sunčanog ranog ljetnjeg jutra približavali smo se makadamom babinoj i đedovoj kući na selu. Pored ulaza u naše lijepo dvorište okićeno redovima babinih ruža , vidjela sam moje najdraže kako nas sa osmijehom dočekuju.
Pored kuće, odmah ispred babine bašte, nalazila se kućica u kojoj se čuvalo naše porodično vino, koje je đed pravio od grožđa iz našeg vinograda. Okupljali smo se svi tako svakog septembra da ga zajedno beremo. Ja sam najviše voljela da budem uz babu jer mi je uvjek pričala zanimljive priče iz tatinog djetinjstva i iz djetinjstva mojih sestara koje su starije od mene malo više od deset godina. Tog jutra smo sve tri bile u kuhinji, pravile babi društvo dok je spremala ručak. Sestre su mi se smijale kada sam im rekla da mi je baba ispričala priču o zvijezdama koje trepere čitavu noć zbog mene. Svijetle tako jako, kao mali fenjeri, da mene ne bi bilo strah u mraku, da me one čuvaju od loših stvari iz mraka, loših misli, ružnih snova, da mi osvijetle put. Mnogo sam bila srećna kad mi je baba rekla da ih ona šalje na nebo svojom ljubavlju prema meni i da ih uvijek zamoli da me čuvaju. Odlično se sjećam babinog pogleda koji je uputila mojim sestrama kada su rekle da se i one sjećaju te priče i da znaju da nije istinita sada kada su odrasle. Baka se mnogo naljutila, a ja sam stojala tamo zbunjena između njih tri. Sestre nisu odustajale, imale su svoju teoriju o tome, a ja sam i dalje vjerovala svojoj baki.
Sada kad sam malo porasla, i dalje vjerujem u svaku malenu priču koju mi je baka ispričala. Po tome je i pamtim. Mislim da se i moje sestre osjećaju tako, iako to ne žele da priznaju. Uhvatim ih ponekad kako gledaju u zvijezde i sigurna sam da i one misle da ih je baka zamolila da stoje gore na nebu, iako ona već godinama nije sa nama.
Tara Đurašković VII-b
Bila sam na babinoj strani
Imam samo jednog babu i jednog đeda. To su roditelji moga tate. Oni su prilično stari ali može se reći da su još “u dobroj formi“. Žive u Podgorici u blizini moje kuće i gotovo svakodnevno se gledamo. Moja baba tvrdi da nikad nije upoznala tvrdoglavijeg čovjeka od mog đeda, a to isto tvrdi i on za nju. Ne znam ko je u pravu, ali znam da se vrlo često raspravljaju oko, po meni nebitnih stvari, a nekad mi se čini da u tome pomalo i uživaju.
Bilo je ljeto i bili smo sa babom i đedom u vikendici u Plavu. Đed uvjek voli da pokaže kako je u zavidnoj kondiciji. Tog dana je riješio da ujutru on i njegov mlađi brat pođu na planinarenje. Babi se ideja nije nimalo svidjela, zato što đed ima osamdeset godina i zato što su za taj dan najavili loše vrijeme. Uporno je pokušavala da ga ubjedi da ne ide, ali što je ona bila upornija on je bio odlučniji. Ujutru je rano ustao. Brat je došao po njega i krenuli su. Dan nije bio tako loš i svi smo se ponadali da će sve proći bez problema. Baba je čitavog dana nešto radila, ali sam vidjela kako često zabrinuto gleda u nebo. Oko podneva počeli su da se gomilaju tamni oblaci. Vrijeme se pogoršavalo iz sata u sat, a baba je bila sve neraspoloženija. Počelo je da grmi, kiša je sve jače padala, a baba je ponavljala:“Govorila sam mu da ne ide“. Sati su sporo prolazili. Već je padao mrak, kiša je I dalje padala, a đeda nije bilo. Odjednom, vrlo kasno, neko je jako zalupao na vrata. Na vratima se pojavio đed. Kad ga je viđela, baba je počela da plače, a onda je počela da viče na njega.
Bio je umoran, mokar i promrzao, tužno ga je bilo vidjeti. A bab vice. Ipak sam bila na babinoj strani. Njegova tvrdoglavost mogla je skupo da ga košta. Shvatila sam da uvjek treba slušati razumne savjete. Tjeranje inata nikome nije donijelo ništa dobro. Đed je nadalje slušao babu. Mora da ga baba mnogo voli, kada toliko brine za njega.
Itana Đuričanin VII-b
Baba bolje zna?!
Omiljene osobe u mom životu su moji deda i baba. Oni mi posvećuju mnogo pažnje i pružaju bezgraničnu ljubav.