Moja velika želja postala je stvarnost
Moja velika želja oduvijek je bila da dobijem psa. Ali to nikako da se ostvari. Kada sam skoro i odustala od te želje dogodilo se nešto divno.
Jednog dana mama je došla po mene ispred škole. Dok smo se vozili automobilom, mama me je pitala:,,Šta misliš, Kaća, ko te čeka kući?“ Ja sam nabrajala ko bi mogao da bude: ,,Da nije tata dosao iz Kotora? Da nijesu došli tetka i tečo iz Hrvatske?“ Ali odgovor je bio odričan. Mama me prekinula riječima: ,, Nije čovjek !“ Tada sam shvatila da je to bio pas. Od želje da stignem kući što prije, put mi se učinio strašno dug. Očekivala sam da će me kuče čekati pred vratima. Ušla sam u kuću nijemo gledajući širom otvorenih očiju, tražeći psa pogledom. Nijesam ga nigdje vidjela. ,,Pogledaj ispod stola“, rekla je majka. Sagnula sam se i vidjela divno malo štene labradora mekane dlake krem boje. Gledalo me je svojim crnim okicama i krenulo prema meni. Zgrabila sam ga i mojoj sreći nije bilo kraja. Sreću nijesam mogla sakriti, grlila sam ga i od sreće plakala.
Tako se, zahvaljujuci mojoj mami, ostvarila moja velika želja.
Katarina Vidović VII-b
Ostvarila se moja velika želja
Oduvijek sam voljela putovanja. Sa tatom, mamom i bratom posjetila sam nekoliko stranih zemalja. Ali moja najveća želja je bila da posjetim Diznilend i grad Pariz.
Jednog ljetnjeg dana želja mi se i ostvarila. Moja porodica i ja stigli smo u Pariz. Bila sam veoma uzbuđena. Uživali smo u ljepotama Pariza. Kad sam zakoračila u Diznilend, moje srce je kucalo jako. Uživala sam u lijepim i zabavnim parkovima. Željela sam razgovarati sa figurama Diznijevih junaka. Šetali smo pored fontana, fotografisali se i kupovali razne suvenire. Bilo mi je žao što ta posjeta ne traje vječno.
Jedna od mojih najvećih želja se ostvarila. Zahvalna sam tati i mami što su mi omogućili da se ostvari.
Tea Nuleši VII-b
Doživio sam nepravdu
Svjež planinski vazduh i prvi zraci sunca dopirali su kroz blago otvoren prozor moje sobe. Prošlo je već par dana od kada sam sa mojom porodicom stigao na selo. Svi smo uživali i dani su nam brzo prolazili.
Dok sam se spremao da pomognem tati, začuh glas druga koji je živio nedaleko od nas.
"Vuče, hajde idemo'', povika on. "Gdje?''- začuđeno ga upitah. "Idemo da krademo trešnje od đeda Vasa''. "Idite vi. Ja neću, imam trešnju u dvorištu, a i obećao sam tati da ću da mu pomognem'', odgovorio sam. "Kako hoćeš’’, reče on ljutito i ode.
Đed Vaso je živio na kraju sela. Imao je mali vrt i u njemu par stabala trešanja. Često je radio oko njih. Svako ljeto dječaci su išli da kradu trešnje od đeda. On ih nije znao po imenu, a svaki put kad bi bježali on je glasno vikao za njima. Prijetio im je da će ih uhvatiti i prijaviti. Njih to nije zastrašivalo ,već su koristili svaku priliku da mu uđu u vrt. Ovaj put je bilo drugačije. Bježeći od đeda, onaj moj drug koji me je zvao daq idem sa njima, se sapleo i đed ga je uhvatio. "Kako se zoveš?’’ - upita đed. "Vuk, Vuk Pejović" , izgovori on preplašeno ali ne svoje već moje ime. "Idi sad ,Vuče, kasnije ću doći da porazgovaram sa tvojim ocem'', reče on i pusti ga.
Skoro je pala noć kad začuh zvuk kapije. Tata je izašao da vidi ko je. Dugo se zadržao, a zatim me je pozvao da izađem. Ispred sebe sam ugledao đeda Vasa.
"To nije on, nije dječak koji je krao moje trešnje'', reče đed začuđeno.
Tu noć smo sjedjeli do kasno sa njim. Objasnio mi je da živi od prodaje trešanja i da mu prilikom krađe lomimo grane. Dok bježe pogaze mu cvijeće koje on njeguje da bi njegovi unuci uživali kad dođu. Obećao sam đedu da ću porazgovarati sa svojim drugovima.
Ujutro rano onaj moj drug je došao kod mene. Poslije našeg razgovora i moje kritike rekao je da mu je žao i da više neće krasti trešnje. Kasnije tog dana svi smo se okupili i donijeli đedu Vasu sadnice trešanja i različitog cvijeća. Pomogli smo mu da ih zasadi.
Od tada svako ljeto dolazimo da mu pomognemo. Trešnje više ne kradu i vrt je ljepši negi ikad.
Vuk Pejović VII-b