Pripovijedanje lastavice
Ljeto je. Sunce prži, a ja ležim i čitam priču o lastama sa zlatnim perjem. Kako od vrućine, tako i od čitanja moje oči počeše da se sklapaju i ja polako utonuh u san. Na široko otvoreni prozor doletješe dvije laste. Takve laste ja još nikad nisam vidio. Prekrivene zlatnim perjem gledale su zlatno-zelenim očima. A što je najčudnije mogu i da govore.
Tada jedna reče: „ Baš je danas vruće? Nešto mi pritiska grudi. Šta misliš: zašto je vazduh ovako težak? Ti si stručnjak za meteorologiju, trebalo bi da znaš odgovor“.
A druga će: „ Nema to mnogo veze sa meteorologijom, draga moja. Vidiš ovu prašinu na mojim krilima? E, to je prašina od životne jurnjave. Stvaraju je ljudi svakodnevno. Koriste vozila koja zagađuju vazduh. A sagradili su i fabrike ili kombinate, kako ih već zovu.“
- „ To je tačno. Ali kako ćemo ljude natvesti da razmisle o ovom problemu? U fabrikama rade, a do posla se voze automobilima kako bi postigli sve i zaradili više. Stalno jure. Malo je vremena za pješačenje, a krila kao što znaš nemaju?!“
- „ Postoji mnogo načina. Jedna mogućnost bi bila da zasade drvorede ili više zelenila. Posebno oko puteva kuda se kreću svojim vozilima, jer biljke upijaju ugljen-dioksid, a daju nam čist i svjež vazduh. Ti se danas gušiš baš zato što nema dovoljno drveća i zelenila. “
- „ Upravo tako. Ali hajdemo negdje da popijemo vode. Možda vodom sperem ovaj garež s perja. A kada se napijem, možda budem lakše disala.“
- ,,Možemo krenuti. Ali do čistog izvora moramo letjeti dugo, izaći iz Podgorice ka planinama. Rijeke su u Podgorici mutne i zagađene. Ljudi ni o njima ne vode računa. Pogledaj samo Moraču koja ponosito utiče, šepuri se i širi radosno dok ne naiđe na gradske plaže na kojima ljudi bacaju sve i svašta. A onda, kao da nema vremena, hita da brzo izađe iz grada i nađe spas u poljima Zetske ravnice. “
- ,,Let će dakle biti dug, ali će se isplatiti. Napićemo se bistre izvorske vode sa Ivanovih korita. Tamo je priroda sačuvana. Tamo nema još uvijek velikih promjena. Vazduh je čist, a voda pravi lijek za putnika i planinara.“
Probudi me lepet krila ispraćen cvrkutom. Ne znam jesam li sanjao ili bio budan?! Ustadoh i pogledah kroz prozor i na terasi vidjeh domaće lastavice kako grade gnijezdo. I to je neka magija. Sada grade gnijezdo, a u jesen će opet odletjeti u toplije krajeve. Pogledah u daljinu, počešah se po glavi i pomislih: ,,Ipak sam sanjao“.
Od tada je prošlo nekoliko mjeseci. Počela je škola, stigao i zimski raspust. Napolju pada kiša i duva hladan vjetar. Otvarao sam poklone od ujaka iz Hrvatske. U poslednjem poklonu koji sam otvorio dobio sam suvenir iz Indije: lastu sa zlatnim perjem i zelenim očima. Nevjerovatno. Ta ptica mi je bila poznata.
Bila su dva časa poslije ponoći i Božić je već uveliko stigao. Pošao sam da spavam, ali sam prije toga još jednom pogledao u voštanu lastu, pa u prazno lastavičje gnijezdo na balkonu. Čim sam sklopio oči, našao sam se na balkonu i drhtao sam od zime. Krenuo sam da uđem u kuću, ali sam bio zatvoren na hladnoći. Tada sam prijemitio dvije zlatne laste iznad moje glave u gnijezdu. Čudo jedno! Šta rade dvije laste u sred zime? Zanijemio sam. Dvije laste su gledale u mom pravcu i nisu se plašile, kao da sam bio nevidljiv.
Započele razgovor.
- „ Je li, drugarice lasto, vidiš li da pada neka čudna kiša?! Nekako je prljava i neprijatno miriše. Ipak si ti stručnjak za meteorologiju.“
- „ Opet ti. Radi se o ekologiji, a ne meterologiji. Već sam ti objasnila da su ljudi nepažljivi i ne brinu o ovom lijepom gradu. Onaj smog i prljavština ide u atmosferu, ali ne mogu nestati. Tamo se miješaju sa oblacima i tako nastaje prljava kiša koja pada opet na zemlju. Zato se ne smijemo skvasiti. Škodiće našem prekrasnom perju. Naravno da postoje načini da se sve ovo makar smanji, kada bi ljudi poveli računa o pravilnom odlaganju čvrstog, tečnog i gasovitog otpada. To se naziva reciklaža. O tome djeca danas puno uče u školi, ali su odrasli izgleda propustili te lekcije.“
- „ Tako je. Nijesu svjesni koliko sve ovo utiče na klimatske promjene u gradu. Pa i jesen je ove godine bila nekako duga, neobično topla. A kakva će biti zima, i hoćemo li se narednog proljeća vratiti u Podgoricu, vidjećemo.“
Zatim se se začuo majčin glas: ,,Ustaj, Dagooo!“
Pomalo se i plašim čekajući da nastupi novo proljeće. Valjda će laste opet doći?!
Kada vidim da neko ne čuva moj grad, sjetim se malih zlatnih prijatelja iz sna. Pokušavam svima da objasnim da ne možemo beskonačno koristiti blagodeti prirode: rijeke, jezera, more, livade, planine. Priroda nam ne može bezgranično opraštati za greške koje pravimo i uništavamo je.
Luka Prelević VII-a