Ocjena  je važna za svakog učenika i temelj je mentalnog zdravlja, a samim tim i samopouzdanja i samopoštovanja. Ali, ocjene  nijesu uvijek onakve kakve bi mi željeli da budu. Nekada smo zadovoljni, ali nekada i ne, lošije su nego što smo očekivali. Nema djeteta koje nije dobilo barem jedanput lošiju ocjenu od one koju je očekivao.

Šta je ustvari loša ocjena?

Za nekoga je to četiri, za nekoga tri, za nekoga dva, a za nekoga su samo negativne ocjene loše ocjene. Zavisi, od očekivanja, kako djetetovih tako i od očekivanja roditelja.

Djeca različito reaguju na lošu ocjenu. Neka tome ne pridaju  veliku važnost, a neka se osjećaju loše i neuspješno.

I reakcije roditelja nijesu iste: neki kritikuju, kažnjavaju, prekidaju komunikaciju dok se ocjena ne popravi, a neki ohrabruju i podržavaju svoje dijete u ispravljanju loše ocjene.

Šta da uradimo kada dijete dobije lošu ocjenu u školi?

Treba vidjeti ima li tu nekih elemenata koji su objektivni kao bolest, stresni događaji, promjena sredine i sl.

Ako nema objektivnih elemenata vidjeti koji su to subjektivni, prepoznati ih, prihvatiti, i pokušati da ih riješimo. To mogu biti problemi koji su vezani za sam prostor učenja i radno okruženje, zatim loš dnevni raspored i planiranje učenja,  zatim problem vezan za tehnike učenja. Mnoga djeca ne znaju kako da uče određene predmete, pa zato su i loše ocjene iz nekih predmetima. Razlozi loših ocjena mogu  biti i slabija  koncentracija i pažnja, neredovno učenje, slaba motivacija za učenje, strah od ispitivanja, teškoće u učenju, slabije predznanje, sporije sazrijevanje.

Kada dijete dobije lošu ocjenu,  roditelj treba da mu pomogne da ispravi tu ocjenu i da mu pomogne da ne dobije nove lošije ocjene. Roditelj ne treba da preoptereti dijete svojim velikim očekivanjima i da ga nagrađuje materijalno za dobar uspjeh ili dobru ocjenu.

Dijete treba vrednovati prema njegovim vrijednostima kao osobe, ko je ono i što je ono, a ne kakav uspjeh postiže i kakve su ocjene u školi. Ako taj dio ne možemo odvojiti, naše dijete može postati depresivno, anksiozno i  da ima psihosomatske smetnje. Kada i dobije lošu ocjenu dijete treba da osjeti  u našoj poruci da nam je važno, da ga želimo saslušati, da brinemo o njemu, da mu vjerujemo, da znamo da on to može ispraviti, ako se potrudi.

Dijete treba da preuzme odgovornost ispravljanje loše ocjene, treba da razmisli, predloži i zapiše kako može da je popravi. Treba da  napravi plan rada, koje lekcije i kada će naučiti. Roditelj mora damu  pomogne pri tome i da prati realizaciju.

Ako dijete nema našu podršku, pored loše ocjene ima i naše nerazumijevanje i kod  njega to izaziva stres. Stres je negativna emocionalna reakcija i često izaziva i negativna osjećanja kao što su ljutnja i bijes. To je čak i normalna reakcija na neuspjeh, ali ako ona traje kratko. Dobra je, jer trenutno oslobađa dijete od negativnih osjećaja i smanjuje psihičku napetost. Ali, ako ljutnja traje duže, može negativno da utiče na razvoj djeteta jer onemogućava koncentraciju i želju za učenjem. Dijete počinje često  da okrivljuje druge, jer tako mu je lakše.

Zato u situaciji  kada dijete dobije lošu ocjenu treba da razumijemo dijete da je ljuto, podržati ga i utješiti, i obaviti razgovor s njime. Razgovorom ga treba osloboditi negativnih osjećaja, smanjiti  mu napetost. Treba da smo iskreni i  da stvorimo situaciju gdje će se dijete osjećati bolje.

Važno je kako roditelji reaguju na na lošu ocjenu jer time osiguravamo iskrenost. Djeca koja strahuju od roditeljske reakcije mogu da počnu da lažu i svoje roditelje ili im uopšte  ne ispričaju što se dogodilo.

Teškoće koje se javljaju pri suočavanju s lošom ocjenom su :

• Pasivno prihvatanje - trudio sam se, ali nijesam uspio, bolje da nijesam ni učio ili što da se trudim kada ne mogu ostvariti očekivanja mojih roditelja
• Prestrašenost – kada se dijete osjeća loše i misli da je to velika tragedija što je dobilo negativnu ocjenu
• Izbjegavanje i poricanje – dijete ne želi da kaže za lošu ocjenu svom roditelju ili poriče da je uopšte i dobio. Tada se otvara pitanje povjerenja između roditelja i djeteta i njihovog odnosa jer je to odnos u kojem se ne razgovara iskreno.

Savjeti za roditelje, ako im dijete dobije lošu ocjenu:

• Ne kritikujte ličnost djeteta, već samo ponašanje npr. Nijesi dobro uradio, pokušaj ponovo, nijesi se  dovoljno potrudio….
• Preispitajte vaša očekivanja, ako je vama veoma važan školski uspjeh, dijete je pod većim pritiskom.
• Pronađite i  pohvalite i neki djetetov uspjeh. To jača motivaciju i osjećaj da ipak nešto može da uradi dobro.
• Fizičko kažnjavanje i vikanje izaziva strah i zato ne tucite dijete. Batine ne vaspitavaju, one nam samo govore da je u redu tući. Ako fizički kažnjavamo dijete ono živi u strahu od novih loših ocjena i neuspjeha jer ga tada čekaju nove batine. Dijete možemo kazniti ako mu uskratimo neke stvari koje voli npr. gledanje televizije, izlazak, kompjuter. Ali moramo povesti računa da kazna mora biti primjerena i vremenski ograničena.
• Pohvalite dijete u svakom malom napredovanju i pružite mu pomoć dok uči.

Najvažnija i najuspješnija reakcija na lošu ocjenu je učenje. To je jedini način da dijete ispravi ocjenu i zavisi od njih kako i kada će da je poprave. Roditelj treba to da  nauči svoje dijete. Dijete treba uvjeriti da samo trudom možemo naučiti i u to treba vjerovati.

Kada  naše dijete dobije lošu ocjenu to nije tragedija, ide se dalje.

Važno je imati na umu da uspjeh u školi nije najvažniji u životu i jedini smisao života. Roditelji svoj odnos s djetetom ne mogu graditi samo kroz djetetove uspjehe ili neuspjehe u školi. Često nam se dogodi da je komunikacija između nas i našeg djeteta jedino vezana za školu i školske obveze, testove, odgovaranja i učenje. Takav odnos kod djeteta stvara nezadovoljstvo. Djeca žele sa svojim roditeljima da se druže se i igraju  bez obzira na školski uspjeh.

pedagogica